Size
Color
BG
Language
Choose a language:
In this lecture, the speaker recounts the harrowing story of the 1972 Andes plane crash involving a Uruguayan rugby team, focusing on the survival of Nando Parrado and others. After the crash, they faced extreme conditions and a moral dilemma of cannibalism to survive, leading to profound reflections on human resilience and the will to live. The narrative highlights the lengths to which individuals will go to preserve life, underscoring themes of survival, sacrifice, and the human spirit in dire circumstances.
Transcript
0:00 Dragi prijatelji, eselamu aleykum.
0:02 Nedavno sam kupio knjigu
0:04 Stevena Bartleta,
0:06 veoma interesantno
0:08 knjigu Diier of CO,
0:10 koja mi je onako interesantna I koju sam čitajući saznao
0:15 vrlo interesantnih uvida,
0:17 kako ovog autora, tako neke njegove poslovne ideje I tako dalje. Međutim, ono što me fasciniralo jutro, čitajući za doručkom,
0:24 jednu priču koju nisam ranije znao, dakle radi se o istim tom kazivanju, o avionskoj nesreći
0:30 koja se dogodila 1972.
0:33 Godine,
0:34 dakle u planinskom masivu,
0:36 dole
0:38 između Urugvaja I Čile,
0:41 gdje
0:43 se dogodilo da je avion udario u taj planinski vrh ili planinski masiv
0:49 Andi, gdje je do zaista velike trčati. Naime o čemu se radilo I koja je ustvari poruka I zašto vam sve ovo pričao. Naime, ukratko,
0:58 ovaj čovjek koji se zvao Nando Parado,
1:01 poslijeću provjeriti, on se zvao puno, imamo je Fernando Pararo,
1:05 je se probudio,
1:08 nesreća se dogodila 13. Oktobra 1972.
1:11 Godine I
1:13 on se probudio
1:14 iz kome nakon 3, odnosno 4 dana u kozadoznom stanju koje je bilo,
1:21 I to nakon
1:22 tog
1:24 shurvanja,
1:25 da tako kažemo po bosanski,
1:28 tog aviona, odnosno udara aviona
1:30 u taj jedan
1:32 od planinskih vrhova. Naime, da je bio uzrok tome I
1:35 greška pitat, ali u isto vrijeme, vremenske nepogoda je greška u nekoj navigaciji I tako dalje. S obzirom na da se to dogodilo 1992.
1:45 Godine,
1:46 45
1:47 putnika je ukupno bilo,
1:49 dakle, koji su bili članovi Urugvanskog
1:52 ragbi
1:52 tima
1:53 I oni su krenuli za
1:56 Čile tamo da jednostavno
1:59 učestvuju na nekom takmičenju.
2:01 I šta se dešava? Dakle, dolazi do avionske nesreće,
2:05 gdje je u stvari spominjali
2:07 I njegova majka,
2:10 kaže tekućina koja je imala 49
2:13 godina. Odmah je spominjali od ovog čovjeka koji se zvao Nando Parado,
2:18 I sad je će njim se živ, I njegova mala sestra Suzi. Dakle, također ona je preživjela pad, ali je vrlo brzo, nažalost, nakon toga
2:27 promijenila, preselite je nakon
2:30 te nesreće. Međutim, šta je interesantno,
2:32 od 45
2:33 članova
2:35 te ukupne posade, koliko ih je bilo na avionu,
2:38 16 njih je preživjelo.
2:40 Ali njihovo preživljavanje
2:42 je bilo ekstremno.
2:43 I on u stvari bilježi ovaj slučaj upravo da pokaže
2:47 do kojih granica čovjek ide da preživi I šta je čovjek sve spreman da podnese,
2:53 da
2:56 ušuva ustvari svoj život.
2:58 Naime, šta se dešava? Nakon što su nesreću,
3:02 njegovi prijatelji, njegovi članovi, ostali članovi ragbe I tima, mislili su da I on mrtov, jer dakle nije dolazio svijesti.
3:10 Ovdje ovaj autor bilježi da je to bilo dva
3:13 dana I više, Međutim on kaže da je bio
3:17 tamo u intervjuu koji sam gledao tri I skoro četiri dana da je bio u besvjesnom stanju.
3:22 Na temperaturama koje su čak dolazili ispod 20.
3:27 Kada su njegovi prijatelji vidjeli da on daje znake života, utemeli su ga u ostatke tog aviona I
3:34 dali su mu prvu pomoć, pokušali su ga dozvoliti onoliko koliko su mogli,
3:39 jer su pokušali ustvari sve da prežive I oni I oni. S obzirom da
3:45 je, dakle, ova avionska nesreća, pardon, da se dogodila
3:49 visoko u Brdima, gdje je nadmorska visina preko 3.500 m,
3:53 gdje nema nikakve žive duše, gdje nema nikakve
3:57 civilizacije,
3:58 gdje ljudski
3:59 gradovi su udaljeni desetinama,
4:01 odnosno stotima kilometara
4:03 od njih.
4:05 Oni su u stvari imali jedan radio ili tranzitor pomoću kojeg su slušali vijesti o njihovom nestanku,
4:12 odnosno o nestanku tog aviona u kojem se oni nalaze.
4:15 Kažu deseti. Dan su čuli vijest da se obustavlja potreba za njima. I tada su izgubili nadu
4:22 više razloga. Prvo zbog toga što je obustavljena potreba za njima, jer su pale dakle u jednu provaju gdje ih nisu mogli naći ti ostali pitat koji su nadlijetali područje,
4:34 jer je ogromno područje, dakle to je najduži planinski lanac koji se nalazi na svijetu, koliko znam.
4:41 I dakle, jednostavno bilo je neuslovno
4:43 za bilo kakvu pomoć. To je jedan razlog. Drugi razlog je bio zbog toga što nisu imali dovoljno hrane. Imali su određene količine hrane koje su već istekle brzo. Dakle imali su čokoladice, kikiriki osnovno, dakle to I oni su pokušavali to da uštede maksimalno da razvuku što naš narod kaže,
5:01 Maksimalno,
5:02 ali naravno ta hrana je nestala, jer niko nije predvidio
5:05 toliko dug boravak ka tome. I onda dolazi do jedne zaista vrlo teške situacije,
5:12 teške odluke, a to je da su oni imali izbor ili će početi jest mrtva tijela tih svojih saputnika ili
5:20 će umreti od glate.
5:23 I svi su se usaglasili, dakle njih 16 su se usaglasili da će početi jest tijela
5:29 njihovih
5:30 saputnika na tom avionskom
5:32 letu,
5:34 čija su tijela dobro sačuvana radi hladnoće koja je vladala I dakle, jednostavno,
5:39 na taj način da se nadaju da će neko I na neki način doći do njih, da će ih uočiti I tako dalje. Prvo su odlučili, kaže, da će pojesti pilote
5:49 jer su njih na neki način smatrali
5:52 odgovornim za ono što se dogodilo,
5:55 pa će jednostavno na taj način produžiti sebi život onoliko koliko je bilo mogu. Nakon toga će nastaviti jesti tijela
6:01 ostalih saputnika. Međutim, ovaj Fernando ili Nenando parado nije bio nimalo zadovoljan
6:08 time I bio je zaista prestravljen
6:10 ideje da će on morati jesti tijelo vlastite majke I vlastite sestre.
6:17 S obzirom da je vrijeme prolazilo I kažu da su oni u takvoj situaciji
6:22 boravili skoro dva mjeseca,
6:25 tražeći rješenje,
6:26 pokušavaju se ispeti na neke
6:29 okolna brda, pokušavajući doseći bilo gdje civilizaciju,
6:34 nisu našli
6:36 nikakav način I šta se dešava na kraju? Onda bi zaštitio tijelo
6:40 svoje majke I svoje sestre,
6:42 se
6:43 ostalim cvjetovima,
6:45 dakle da će on sa svojim najboljim prijatelje krenuti u nemoguću emisiju,
6:50 dakle preko tog najvećeg vrha pješke,
6:53 bez ikakve planinarske opreme, bez ikakve na neki način sprem
6:58 za susret sa ledom, sa snijegom, a oni su živjeli u tropskim područjima,
7:04 ali dakle, da mu niko ne smije dirati tijelo majke I sestre.
7:11 Kažu ovdje spominje se, kaže deset dana da su putovati, dakle,
7:16 u neviđeno, bez ikakvog plana, bez ikakve ideje,
7:20 gdje to oni ustvari ide, bez ikakve mogućnosti za orijentaciju,
7:24 dakle deset dana su putovali dok nisu napokon uspjeli da dođu do
7:29 jedne
7:30 doline gdje su ustvari vidjeli da ima rijeka I da postoje tragovi ljudske civilizacije da su tu ljudi ustvari bili. Vrlo brzo su naišli na nekog čovjeka s druge strane rijeke I stavili su mu do znanja da su oni, dakle članovi koji su prije dva mjeseca
7:45 doživjeli nesreću, a onda je, kažu, taj čovjek 10 sati,
7:49 jahoo,
7:50 dakle, konjem
7:52 od
7:53 8 do 10 sati kako bi stigao do
7:56 najbliže grada I da bi obavijestio tome policiju I ove spasioce koji su nakon toga došli helikopter I spasili prvo tu dvojicu ljudi, a onda nakon toga dakle I ostatka, odnosno ostatak ostali dio ljudi koji su preživjeli njih, ukupno još 14. Dakle ukupno od 45
8:16 putnika,
8:17 16 je ovaj
8:21 pad. I ova priča, dakle, o prvo ljudskim naporima da čovjek ostane u životu, o čovjekovom naporu da jednostavno uloži krajnji
8:31 trud,
8:32 da jednostavno preživi ekstremne
8:35 uvjete, kao što su ekstremi hladnaća od minus dvadeset I više,
8:40 kao što je
8:41 toliko
8:42 velika nadmorska visina gdje je nenormalno na neki način živjeti,
8:46 boraviti, hodati itd.
8:49 Da ostanu, dakle, 72
8:51 dana
8:52 bez faktički ikakve
8:54 ljudske
8:55 civilizacije,
8:56 pomoći, kontakta I tako dalje. To su sve u stvari poruke iza nas danas.
9:02 Na koji način u stvari možemo naučiti nešto iz ovog kazivanja, iz ove priče. Ovdje je Stevan Batlet u stvari vadi jednu poruku, to je 22.
9:12 Poruka koju on vadi u tom poslovnom smislu. On govori u stvari koliko je važno biti fokusiran
9:18 na jedan jedini cilj, a njihov jedini cilj u datom momentu je bio da spase živu glavu. To jeste, jer kaže ovaj čovjek Nando, pa rado, da je stalno imao u glavi tu misao,
9:31 jer nema nazad.
9:32 Kako da krene nazad? Jer kaže ako krenem nazad, tamo mećaka smrt, tada ćemo svi umrijeti.
9:38 Tada će moći morati gledati kako se jede
9:41 mrtvo tijelo njegove majke I njegove sestre.
9:45 Dakle, jednostavno nije dozvolio sebi opće da padne duhom I da odusta od toga. Dakle, nastavio je naprijed dok nije na kraju došao do spasa I do ljudske civilizacije.
9:55 Dakle, ovo je jedna stvar. Druga stvar koja je onako meni veoma interesantna stvar, on u stvari bilježi tamo, našao sam jedan intervju sa ovim čovjekom,
10:05 u koji govori kako su se oni organizovani. On kaže, da se je kojim slučajevima radilo o običnim komercijalnom
10:11 letu I običnim putnim, kaže nema nikakve sumnje da bi oni svi poginuli, da bi svi umrlih. Zbog čega? Zbog toga kaže što su oni čim su doživjeli tu tragediju,
10:22 dakle oni koji su bili svjesni,
10:24 oni su se odmah organizovali I imali su jednog lidera, jednog čovjeka koji ih vodi. To je bio njihov kapetan ragbi tima. Dakle, pored toga što su bili izuzetno fizički spremni, fizički jaki, oni su odmah pružili pomoć onim koji su bili ranjeni, koji su bili ugruhani,
10:42 koji su bili kao što je ovaj čovjek bio čak u komi,
10:46 Nakon toga su se organizovali,
10:48 pravili sebi zaštitu, pokušali
10:50 improvizovati
10:51 životni prostor da žive čak u takvim okolnostima.
10:55 Čak su imali,
10:56 ali su cijelo vrijeme imali jedinstveno vodstvo. Dakle imali su jednog kapetana
11:01 tima koji je ih vodio,
11:04 brinuo o njima I jednostavno,
11:06 dakle, od početka do kraja su držali se zajedno. To je jedna vrlo važna poruka koju, činimo se, svi mi možemo naučiti. Nakon toga, ta njegova fokusiranost
11:17 na izvršavanje
11:18 zadatka,
11:19 na izvršavanje
11:20 obaveze,
11:21 to me podsjeća ustvari na rahmetli našeg Izet Ananča koji je rekao imate samo dvije opcije ili ćete poginuti ili ćete izvrši zadatak. Nema treće.
11:31 Dakle, nema treće. Kao ono što ste imali u slučaju, historijski također slučaj, koji govori kada su ustvari prvi muslimani
11:39 došli
11:41 na Iberijski poluotok tamo, španski,
11:44 portugalski, dakle taj poluotok,
11:46 Kada su se ustvari prebacili tamo, kada se vojska poredala,
11:51 tada je njihov vojskovođa,
11:53 takvih BUziat, ustvari naredio da se svi njihovi brodovi popali,
11:59 pa im je jednostavno kazao, dakle ispred vas je neprijatelj I iza vas je more. Vi izaberite.
12:04 Dakle, jednostavno vrlo je važno da nekada hrabro,
12:09 bezkompromisno,
12:10 da se suočimo sa
12:11 izazovima,
12:12 da jednostavno budemo odgovorni, da budemo jaki, da budemo stabilni I stameniti u svemu tome. I zadnja poruka koju ću spomenuti I završiti,
12:20 koja me je zaista fascinirala kada sam gledao intervju sa ovim Nando paradom,
12:25 jeste u stvari činjenica da on kaže, od ovih 16 preživjelih,
12:30 dakle od 16 preživjelih članova
12:33 te avionske nesreće,
12:35 kaže nijedan
12:37 nije imao
12:38 nešto se nazvati pTT,
12:42 kako se zove nas, posttraumatski
12:44 stresni
12:45 poremećaj.
12:46 Dakle, poslije neke traume ljudi imaju poremećaj,
12:50 da li je to rat, da li je to nesreća.
12:54 Međutim, to je jednostavno bilo isključivo kod njih. Zbog čega je to tako? Kaže jednostavno zbog toga što smo mi prihvatili
13:02 da živimo u sadaćojsti, zbog toga što smo naučili vrijednost dana,
13:07 zbog toga što smo naučili vrijednost dana koji nam je dat, dana koji smo preživjeli.
13:12 Kaže, I zbog toga što ne živimo u prošlosti, dakle da jadikuje, da plače, da kuka itd.